Pismo Radenku

Radenko, kako su nam brzo protekli dani i godine divnog djetinjstva i mladosti, kao i od tvojeg razgovora sa mr. dr. Jadrankom Crnić, predsjednikom Crvenog križa Hrvatske, u kojemu je pokazao veliki interes da mu napišeš konstrukciju Terenske jedinice PCK gada Zagreba, u kojoj smo mi bili, počeli smo razmišljati i dogovarati da bi se trebali primiti posla i napisati nešto kao Monografiju Terenske jedinice. Počeo si kopati po arhivi koja se nalazila kod tebe, a ja sam trebao pisati buduću knjigu, koja bi ostala iza nas starim terencima i svima koje će zanimati kako je to nekoć bilo. Malo po malo, vrijeme nam prolazilo, a sve je ostalo na našim razgovorima, dogovorima i planovima i započetim skicama. U međuvremenu nam to nije bila jedina preokupacija, već samo jedna od tema kojima smo bili okupirani, a u svemu tome je bilo zadovoljstvo koliko smo u načelu imali ista razmišljanja u većini razmišljanja i tema, a to je bila poveznica i vodilja našeg dugogodišnjeg prijateljstva.

Svi rastanci su tužni jer se prekidaju susreti, druženja, zajednička slavlja i veselja. Ostaju nam nedovršeni planovi, nezavršene realizacije zajedničkog smišljanja i rada. Ostaju nam neizrečene riječi pohvale za učinjen kolegijalni trud i zahvalnosti za prijateljsku ljubav. Sada nam preostaje da listamo po velikom i bogatom albumu sjećanja na protekla desetljeća zajednički proživljenih momenata prožetih veseljem da bezrezervno svoja znanja i sposobnosti dijelimo svima oko sebe od rane mladosti pa do posljednjeg dana neumitnog nam rastanka, završetka zajedničkog životnog puta.

Da nas podsjetim, susreli smo se davnih pedesetih godina prošlog stoljeća (1955. Godine), u "Terenskoj jedinici" pomlatka crvenog križa grada Zagreba, koju je osmislio i osnovao mladi ing. prof. (ne znam mu ime),  netom po završetku II. Svjetskog rata 1945. godine, kao grupu mladih ljudi specijalno opremljenih i obučenih (osposobljenih) da mogu u slučaju elementarnih i prirodnih nepogoda,  nesreća, promptno se mobilizirati kako bi pružali svu potrebnu sanitetsku i svekoliko potrebnu fizičku pomoć i kućnu njegu te asanacije logora za prihvat stradalnika. Napravio je nacrte specijalne, a do tada neviđene opreme i propisao uvjete koje moraju zadovoljiti svi članovi te jedinice, "terenci". Tu smo kao mladići i djevojke morali s uspjehom pohađati tečajeve prve pomoći, kućne njege, asanacije logora, psihologiju društva i rad sa djecom i mladima, orijentacije za kretanje u prirodi i na terenu te alpinizam, speleologija, skijanje, plivanje i ronjenje. Sve to zajedno nije smjelo utjecati na uspjeh u školi i studiju, jer se koristio svaki vikend, državni praznik i slobodni dan za hodanje po prirodi i logorovanja, kako bi svi bili u kondiciji, sposobni da podnesu veće fizičke napore. Za obuku i sastanke smo imali na raspolaganju baraku Crvenog križa kod zagrebačkog Glavnog kolodvora, iza zgrade zdravstvenog osiguranja u Mihanovićevoj ulici. Tu je grupu krasila velika prijateljska ljubav i razumijevanje da su svi bili jedna velika složna familija, što se očitava i dan danas.

Radenko, tu si se isticao svojim sposobnostima za odgovorno vođenje grupe u svim danim i funkcijama. Bio si i ostao uspješni tajnik i čuvar arhive "Terenske jedinice", u kojoj smo uspješno djelovali. Naše velike i male akcije su bila logorovanja djece i omladine na kojima smo mi bili obavezno sastavni dio sa našim velikim sanitetskim šatorom pokraj kojega su Terenci postavili svoje šatore.  Za sva naša učešća smo dobivali velike pohvale za primjereni rad i uspješnost u cijeloj zemlji pa i šire. Tu su akcije 1961., veliki logor djece i omladine, Žitnica, Klek, Mrakovica na Kozari, Mirna gora, Japetić, Sljeme, Kamniške alpe, Peručom do kanjona Neretve pa do Dubrovnika, Vrbnik nad morem, Mljet… Osim toga smo u sklopu Crvenog križa sudjelovali sa velikim uspjesima u mnogim humanitarnim akcijama.

No u Crvenom križu grada Zagreba je početkom šezdesetih godina tajnik Crvenog križa g. Brunović pronevjerio nekoliko desetaka miliona, pa je isti gospodin pronašao uštedu da se raspusti Terenska jedinica pomlatka Crvenog križa Zagreba. Terenci su nenadano ostali na ulici, a njihova oprema, kojoj nam sudbina nije poznata, je ostala u skladištu Crvenog križa u Vodnikovoj ulici u Zagrebu. Srećom, tu si među nama bio revnosni Radenko koji je sačuvao cijelu pisanu dokumentaciju i volju da nas održi na okupu.

Uspjesi i dobra postignuća su bila poznata u Zagrebu i šire, pa je tu grupu mladih entuzijasta htjelo prigrliti društvo "Naša djeca" gdje smo radili kao odgajatelji (pionirski rukovodioci) u "Pionirskom gradu" i na Ribnjaku u Zagrebu gdje smo uspješno dekorirali prostorije i dali veliki obol organiziranju prvog "Grada djeda Mraza" koji kao takav i nakon toga prelazi u tradiciju.

Od svega nam je naj prihvatljivija bila ponuda, početkom šezdesetih godina, da preuzmemo i oživimo zamrlo "Radničko, planinarsko, turističko društvo PRIJATELJ PRIRODE". Sjedište društva je u zgradi Doma sindikata u Šubićevoj ulici. Društvo je u svojem sastavu imalo planinarski dom na Glavici iznad spilje Veternica, koji je bio zapušten i devastiran. Terenci su svojim dragovoljnim radom obnovili dom, zaposlili kao domara Ranka, koji je sa svojom obitelji preuzeo skrb i vođenje doma.

U Domu sindikata je velika knjižnica u kojoj je knjižničar g. Weidlich bio čuvar knjiga i ostataka raspuštenog "RPTD Prijatelj prirode" i sekcije "Esperanto naturamikoj". Većina od nas se prihvatila učenja Esperanta, ali od svih nas si prednjačio ti Radenko koji si ga do današnjih dana vjerno zastupao i širio.

 

Sa tugom vas obaviještavam da je poslijedni ispračaj našeg Radenka Milošević - Gricka u petak 26. 09. 2016. godine u 12:30 na groblju Mirogoj 

Vječni plamen naše ljubavi i sjećanja nek mu gori.

Otpratili smo ga i oprostili smo se sa našim terencom Grickom, koji nas je tako nenadano napustio. Neka mu bude lahka Hrvatska zemljica kojoj predasmo njegovo tijelo, dušu odpratismo molitvom u Božje ruke, a uspomenu na njega ćemo vječno nositi u našim srcima, kao što nosimo sve naše najmilije. Zato mu isam rekao z Bogom, već do viđenja Gricko.

Ovaj članak je zaista trebalo davno objaviti da se vidi koju tradiciju iza sebe ima naša TJ, a ja ga sa veseljem stavljam na ovaj blog da osvježim uspomene i da podsjetim one kojima sjećanja na te dane nešto više znače, da nas još uvijek ima. Onima koji u ovo novo vrijeme dvadeset-prvog stoljeća dođu na ovaj blog,neka nauče što znači zajedništvo jedne grupe okupljene oko plemenite ideje, na koju smo i danas ponosni.

TERENSKA JEDINICA GRADA ZAGREBA

U PROSLAVI 20-GODIŠNJI ĆE NARODNOG USTANKA

U okviru proslave 20-godišnjice ustanka naroda Jugoslavije, Republički savjet Saveza pionira Hrvatske organizirao je na Kozari u vremenu od 25-31. VII 1961. Zbor pionirskih pohoda, koji su tragom partizanskih jedinica krenuli iz svih kotareva Hrvatske već tjedan dana ranije. U ovoj akciji je bilo previđeno da učestvuje oko 1000 učesnika Zbora, pa je sanitetska služba zatražila pomoć Terenske jedinice grada Zagreba, koja se kroz posljednje dvije godine afirmirala na sličnim zadacima (1959: Drvar, Kumrovec, Maksimir, 1960: Petrova Gora, Šutjeska, 1961: Japetić).

Organizator Zbora je pred Terensku jedinicu, postavio slijedeće zadatke: organizaci­ja zdravstvene zaštite, briga o postavljanju i uzdržavanju sa­nitarnih objekata, medicinsko-sanitetsku pomoć u suradnji s liječnikom — rukovodiocem ekipe.

Odmah po pozivu, dakle mjesec dana prije akcije, članovi Terenske jedinice su se brižljivo počeli pripremati za akciju, utvrđujući već stečeno znanje iz prve pomoći i hi­gijene logora, detaljnom raz­radom zadataka, podjelom du­žnosti, uređivanjem opreme i sl./lako u vrijeme školskih praznika, u ovoj akciji je učestvovalo 17 članova Teren­ske jedinice. Da bi se sagledala odgovornost i težina za­dataka koji su se na ovoj ak­ciji postavili pred Terensku jedinicu, treba istaknuti da su učesnici Zbora bili pioniri u dobi od 7—14 godina, njih oko 820.

Članovi Terenske jedinice organizirali su leteće i dežur­ne patrole. Leteće su patrole imale zadatak da vrše sani­tarnu inspekciju na terenu logorišta i to; obilazak i kontro­lu higijene logora, pri čemu se vršilo svakodnevno ocjenjiva­nje i bodovanje pojedinih četa, sanitarnu kontrolu nad kuhinjom, koja je bila pregle­davana tri puta dnevno, kon­trolu pri podjeli hrane i pra­nju posuđa, sanitarnu inspek­ciju nad vodoopskrbnim ob­jektima (vodovodom, pumpnom stanicom i obližnjim iz­vorima), sanitarnu inspekciju i svakodnevnu dezinfekciju latrina, brigu oko otpadnih ja­ma.

Dežurne su patrole imale zadatak da pružaju zdravstve­nu zaštitu pri dolasku učesni­ka pionirskih pohoda u Prije­dor, pri transportu djece od Prijedora do logorišta na Mrakovici i natrag, pri sportskim natjecanjima pionira, na par­tizanskom maršu Mrakovica— Međuvođe (relacija oko 35 km), aeromitingu i sl.

Po nacrtima Terenske jedi­nice sagrađene su latrina i vo­dovod. Kako je već spomenuto leteće su se patrole brinule o svakodnevnom uzdržavanju is­tih. U dogovoru sa sanitarnom inspekcijom Prijedor izvršili smo dodatno kloriranje vode. _Terenska je jedinica postavila na logorištu kom­pletnu ambulantu sa liječni­kom opće prakse, osigurala sa­nitetska kola, te sanitetski avion Aero-kluba Prijedor i u Zagrebu sanitetski avion Slu­žbe spasa Aero-kluba. Ambu­lanta je stajala u stalnoj tele­fonskoj vezi s bolnicama u Banja Luci i Prijedoru, te stacio­narima u, Prijedoru i Kozarcu. Uz liječnika su u ambulanti stalno dežurali i članovi Te­renske jedinice. Najveći broj intervencija otpadao je na pre­hlade zbog hladnog vremena i kiše. koja je 29. srpnja uzro­kovala da je mnogo šatora promočilo. Naši članovi su o-pet pokazali veliku spremnost prebacujući na rukama pioni­re kasno u noći po najvećem pljusku iz najugroženijih ša­tora do spomen-doma »Dr Mladen Stojadinović«. Osim toga redovno su održavana noćna dežurstva kako u am­bulanti, tako i u logoru.

Rad Terenske jedinice nai­šao je na priznanje rukovod­stva Zbora. Česta su bila us­mena priznanja povodom iz­vršenih zadataka, a Terenskoj jedinici podijeljena je i pismena diploma i poziv na slič­nu pionirsku akciju slijedeće godine. Logor Terenske jedi­nice posjetili su drugarica Anka Berus, predsjednik Glavnog odbora SSRNH, te drugovi dr Zlatan Sremec i dr Miloš Žanko. Oni su se svi pohvalno iz­razili o našem radu i visokom moralu osobito u tim kišnim danima. Živo su se interesirali za rad Terenske jedinice za koju prije nisu znali, te za uvjete njenog rada u organizam čiji crvenog križa.

Povjerenje koje je Teren­skoj jedinici ukazao Republički savjet Saveza pionira Hrvatske, opravdano je, te mo­žemo reći da je taj rad bio .skroman prilog proslavi, 20-godišnjice narodnog Ustanka, a vrijedno je zabilježiti da je ovom akcijom proslavljen također i jedan mali jubilej — 10-godišnjica Terenske jedi­nice podmlatka Crvenog kri­ža u zemlji.

V. Dugački

+  CRVENI KRIŽ

GLASILO GRADSKOG ODBORA CRVENOG KRIŽA ZAGREB

Zagreb, srpanj - kolovoz 1961.

Kako bi Terenci reagirali na potres?

Nakon katastrofalnog potresa u Italiji, prošlog ponedjeljka, otvorilo se pitanje o stanju sigurnosti Hrvatske u slučaju elementarnih katastrofa. U TV emisiji Otvoreno 07.04.09. nije se mogao stječi utisak da smo sigurni ako nas pogodi nepogoda kao Italiju ili potresi koji su se dogodili u nedavnoj povijesti na području Hrvatske, da ne spominjem poplave i požare.

Meni je ostalo otvoreno pitanje, za koje već godinama nisam nigdje dobio odgovor, a nitko to niti ne spominje. Naime, 50-tih godina u Zagrebu je bila organizirana specijalna jedinica podmlatka Crvenog križa Hrvatske, pod nazivom „Terenska jedinica PCK Zagreb“. Svrha te jedinice je bila pružanje prve pomoći, kućne njege i arsanacije logora. Mladići i djevojke starosti od 14 do 20 godina, su kao prvo morali zadovoljiti određene psiho-fizičke kvalitete, nakon čega su prošli opsežnu obuku iz prve pomoći, kućne njege, psihologije društva, orijentaciju na terenu u prirodi, alpinistički i speleološki tečaj, vještine plivanja, ronjenja i skijanja. Spomenuta znanja, vještine i kondicija su se konstantno provjeravale, utvrđivale i širile. Pristup i aktivnost u TJ, nije smio utjecati na uspjeh u redovitom školovanju.

Članovi TJ, su bili jako dobro opremljeni osobnom opremom po izrađenom specijalnim nacrtima, koja je pružala ugodno nošenje tereta na leđima, osiguravala sadržaj a mogla se praktično koristiti i u drugim prilikama. Osim toga, tu je bio i specijalni pojas za lakše nošenje povrijeđenih sa nosilima i još mnogi korisni detalji. Za rad na terenu imali su velik izbor šatora i kamp opreme. Naravno, tu je specijalno kompletiran pribor i sredstva za pružanje prve pomoći.

Ovo je kratki opis postojanja civilne jedinice mladih entuzijasta koji su bili spremni i mobilni za svaku eventualnu potrebu pružanja pomoći. Terenska jedinica je raspuštena koncem 60-tih godina, a oprema uništena. U RH su opstale formirane grupe pod istim nazivom ali sasvim drugom namjenom u nekim aktivnostima Crvenog križa Hrvatske.

Krajnje bi bilo vrijeme da se ponovno formiraju takve grupe po većim gradovima u koje bi se uključivala mladež uvijek spremna biti od neprocjenjive koristi za društvo svojom aktivnošću, a o pozitivnom utjecaju na formiranje osobnosti i danas svjedoče sada već vremešni „Terenci“, bivši članovi „Terenske jedinice PCKH“

Nadam se da se Max nebu ljutil kaj bum njegovim pismom nadoštukal ovaj članak, ali ga zbilja dopunjava:

Bok i bravo Meki,

Svaka nam cast. Nisam ni svatio da smo to bili mi, a bili smo i na pravim akcijama, kao poplava u Zagrebu, potresi u Banja Luci, i Skopju, a da o Kozari, Ivanščici, Sutjesci i t.d.(svuda gdje je bila neka guzva i dobre macke i gdje su nas zvali).

Pozdrav Damir ( Max)

Terenac: O sjećanju na prijateljstva

Terenac: O sjećanju na prijateljstva

O sjećanju na prijateljstva

Razmišljao sam kako dalje nastaviti ovo pisanje? O čemu pisati? Što god pišeš netko ti može nalijepiti sentimentalnost, ali neka, što je vračanje u neka prošla vremena doli sentimentalna reminiscencija...Ovo neka bude uvodna misao za dio mojih slijedećih priloga.

Pisao bih o onima, kojih se iz naše povijesti valja sjetiti i ne zaboraviti, a tijekom naših školovanja smo to morali pamtiti. I njihova djela i pjesme na pamet učiti.

Za početak ću napisati o sretnim mladim ljudima u nekim godinama prošloga stoljeća, u jednom zagrebačkom planinarskom društvu. Ima li to sveze s velikanima iz hrvatskih prošlih vremena? Ima!

Posebnosti toga društva bilo je nekoliko. Društvo je bilo dio ne samo Hrvatskog planinarskoga saveza, već i međunarodne udruge sa sjedištem u Beču, koje je imalo i ima planinarska društva na svim kontinentima. Članovi su se tog društva „drznuli“ sudjelovati na prvenstvu Hrvatske u alpskim disciplinama. Na startu slaloma urnebes – izašlo se na stazu u tzv. „pumpericama, gojzericama“ i štapovma s ogromnim kolutima pri dnu.

Članovi su društva bili vrlo uspješni i godinama osvajali prva mjesta u ženskim i muškim disciplinama u tzv. orijentacijskom natjecanju – trčanju po terenu prema karti i kompasu. Nije bilo planine u bivšoj državi gdje nisu bili, a spustiše se i gumenim vojnim čamcem niz Neretvu. Sudjelovali su u skijaškim i alpinističkim turama u zemlji i u mnogim europskim državama, ali i kao instruktori – posebno u pružanju prve pomoći.

Po pjesmi uz gitaru i plesu u svojim prostorijama i u svojem planinarskome domu na Medvednici, bili su poznati među planinarima u Zagrebu i šire. Bili su društvo koje je imalo „predsjedavajućega“ na svakom sastanku, kako bi svi osjetili „ugodu“ vođenja sjednica ili biti „vođom puta“ na izletima društva.

Međutim, bilo je nešto posebno s tim mladima na subotnjim izletima, uz kartanje „magarca“ ili igranja „trule kobile“ i ples i pjesmu. Ono što se događalo tim subotama može neke podsjetiti na „Dekameron“, knjigu koja opisuje sto novela, što ih je deset dana pričalo sedam gospoja i tri mladića.

Što se zapravo događalo? Na svakom „vikend-izletu“ jedan bi član bio zadužen za pripremanje nekog štiva, priče ili dijela knjige, kako bi to pročitali i kasnije uz šalu i razne komentare popričali i razgovarali, pa se čak i oštrije raspravljali. Bili su primjerice: „Dnevnik Adama i Eve“ Mark Twena (kako različito svijet i stvari doživljavaju žena i muškarac), tekst iz “Čete anđela”, Roberta Penn Warrena (o čemu, nego o ljubavi!), iz zbirke pjesama Walt Whitmana: „Vlati trave“ (pjesma naslovom „Država“, o kojoj se sanjarilo i pjevalo banu Jelačiću i „Vilu Velebita“), netko donese Campanellu: „Država sunca“ (veleumni dio o narodu, a što smo galamili na njega!). Neku subotu je neki „mudrac“ donio Danteovu: „Božanstvenu komediju“ (začuđeni smo slušali dio, gdje se spominje Hrvatska). Sjećam se, kakav je uspjeh postiglo čitanje ulomka pjesme Dragutina Domjanića: “Na Dolcu” (Pogledam iz godine 1933. Moram napisati te stihove, jer tako dobro opisuju današnji naš Zagreb: „Došli su ljudi, kaj nisu već imali/srca za Zagreb naš stari,/vse su razrušili, vse su razmetali,/kak da su došli Tatari. Ceste i grunte i kosti skopali,/pak su gliboko iz mlake/čudnoga nekaj z betona napravili,/ne znaš: pivnice ili rake?“).

S vremenom društvo se osipalo! Učilo se više-manje, škole se završilo više-niže. Raspršili smo se po „europama“ i sad već mirovinama – od časnika HV do akademika. Nema više skijanja na „velikom terenu“ Cmroka, niti skijanja preko Bažulovke do Jelačićeva placa (ponešto uz guranje) ili „rodlanja“ (kako se tada zvalo sanjkanje!) s Prekrižja do dna Zelengaja. I djeca su nam već velika, jer je i unučad već velika.

Odnosi li se na nas izreka: „Mnoga je prijateljstva razvrgla duga šutnja.“? Ne! Prijatelj je onaj s kojim se dugo ne vidiš, a opet možeš nastaviti razgovor, kao da ste se jučer još vidjeli. U to su prijateljstvo iz onoga vremena ugrađene mnoge „cigle“ spomenutih doživljaja i sadržaja.

A.D. 2007.

Planinarski dom „Glavica“

Prestankom rada i postojanja Terenske jedinice pri Crvenom križu, terenci preuzimaju zapušteno planinarsko društvo RPTD "Prijatelj prirode". Obnavljaju, aktivnosti društva i stavljaju u funkciju dom na Glavici.

Dom se nalazi na visini od 420 m. Do njega se može doći donjim prilaznim putem od Gornjeg Stenjevca ili gornjim putem od livade Ponikve (za oba puta treba oko 30 min. pješice). Svojevrstan je spomenik narodnog radničkog pokreta jer su ga dobrovoljnim radom sagradili zagrebački radnici, uglavnom članovi PD «Prijatelj prirode» 1936., među kojima je bilo i mnogo članova pokreta otpora tijekom II svj. rata.

Izvan dometa policije, na Ponikvama su održavani skupovi radničkog pokreta u tridesetim godinama prošlog stoljeća. Kao vesele kolone radnika, odlazili su na Ponikve, predvođeni tamburaškim i puhačkim orkestrima.

Odlučili su da izgrade sklonište, dom u kojem bi im bilo sastajalište, dok im je zvaničino sjedište bilo u Zagrebu, u Mihanovićevo ulici, zgradi zdravstvene rehabilitacije do Zagrebačkog glavnog kolodvora. Između kolosijeka i zgrade su još i danas dvije barake Crvenog križa.

Planinarski dom „Prijatelja prirode“, gradili su radnici revolucionari, noseći građevni materijal u ruksacima i naprtnjačama iznad spilje Veternice. Nakon napornog rada, uz glazbu, pjesmu i ples bi završili svoj izlet, zadovoljno gledajući kako djelo njihovih žuljevitih ruku raste.

Kada vidite dom na glavici, sjetite se ovih redaka, i osjetit ćete veličinu Hrvatske sloge i upornosti u borbi za bolju budućnost, u koju su graditelji čvrsto vjerovali.