Razmišljao sam kako dalje nastaviti ovo pisanje? O čemu pisati? Što god pišeš netko ti može nalijepiti sentimentalnost, ali neka, što je vračanje u neka prošla vremena doli sentimentalna reminiscencija...Ovo neka bude uvodna misao za dio mojih slijedećih priloga.
Pisao bih o onima, kojih se iz naše povijesti valja sjetiti i ne zaboraviti, a tijekom naših školovanja smo to morali pamtiti. I njihova djela i pjesme na pamet učiti.
Za početak ću napisati o sretnim mladim ljudima u nekim godinama prošloga stoljeća, u jednom zagrebačkom planinarskom društvu. Ima li to sveze s velikanima iz hrvatskih prošlih vremena? Ima!
Posebnosti toga društva bilo je nekoliko. Društvo je bilo dio ne samo Hrvatskog planinarskoga saveza, već i međunarodne udruge sa sjedištem u Beču, koje je imalo i ima planinarska društva na svim kontinentima. Članovi su se tog društva „drznuli“ sudjelovati na prvenstvu Hrvatske u alpskim disciplinama. Na startu slaloma urnebes – izašlo se na stazu u tzv. „pumpericama, gojzericama“ i štapovma s ogromnim kolutima pri dnu.
Članovi su društva bili vrlo uspješni i godinama osvajali prva mjesta u ženskim i muškim disciplinama u tzv. orijentacijskom natjecanju – trčanju po terenu prema karti i kompasu. Nije bilo planine u bivšoj državi gdje nisu bili, a spustiše se i gumenim vojnim čamcem niz Neretvu. Sudjelovali su u skijaškim i alpinističkim turama u zemlji i u mnogim europskim državama, ali i kao instruktori – posebno u pružanju prve pomoći.
Po pjesmi uz gitaru i plesu u svojim prostorijama i u svojem planinarskome domu na Medvednici, bili su poznati među planinarima u Zagrebu i šire. Bili su društvo koje je imalo „predsjedavajućega“ na svakom sastanku, kako bi svi osjetili „ugodu“ vođenja sjednica ili biti „vođom puta“ na izletima društva.
Međutim, bilo je nešto posebno s tim mladima na subotnjim izletima, uz kartanje „magarca“ ili igranja „trule kobile“ i ples i pjesmu. Ono što se događalo tim subotama može neke podsjetiti na „Dekameron“, knjigu koja opisuje sto novela, što ih je deset dana pričalo sedam gospoja i tri mladića.
Što se zapravo događalo? Na svakom „vikend-izletu“ jedan bi član bio zadužen za pripremanje nekog štiva, priče ili dijela knjige, kako bi to pročitali i kasnije uz šalu i razne komentare popričali i razgovarali, pa se čak i oštrije raspravljali. Bili su primjerice: „Dnevnik Adama i Eve“ Mark Twena (kako različito svijet i stvari doživljavaju žena i muškarac), tekst iz “Čete anđela”, Roberta Penn Warrena (o čemu, nego o ljubavi!), iz zbirke pjesama Walt Whitmana: „Vlati trave“ (pjesma naslovom „Država“, o kojoj se sanjarilo i pjevalo banu Jelačiću i „Vilu Velebita“), netko donese Campanellu: „Država sunca“ (veleumni dio o narodu, a što smo galamili na njega!). Neku subotu je neki „mudrac“ donio Danteovu: „Božanstvenu komediju“ (začuđeni smo slušali dio, gdje se spominje Hrvatska). Sjećam se, kakav je uspjeh postiglo čitanje ulomka pjesme Dragutina Domjanića: “Na Dolcu” (Pogledam iz godine 1933. Moram napisati te stihove, jer tako dobro opisuju današnji naš Zagreb: „Došli su ljudi, kaj nisu već imali/srca za Zagreb naš stari,/vse su razrušili, vse su razmetali,/kak da su došli Tatari. Ceste i grunte i kosti skopali,/pak su gliboko iz mlake/čudnoga nekaj z betona napravili,/ne znaš: pivnice ili rake?“).
S vremenom društvo se osipalo! Učilo se više-manje, škole se završilo više-niže. Raspršili smo se po „europama“ i sad već mirovinama – od časnika HV do akademika. Nema više skijanja na „velikom terenu“ Cmroka, niti skijanja preko Bažulovke do Jelačićeva placa (ponešto uz guranje) ili „rodlanja“ (kako se tada zvalo sanjkanje!) s Prekrižja do dna Zelengaja. I djeca su nam već velika, jer je i unučad već velika.
Odnosi li se na nas izreka: „Mnoga je prijateljstva razvrgla duga šutnja.“? Ne! Prijatelj je onaj s kojim se dugo ne vidiš, a opet možeš nastaviti razgovor, kao da ste se jučer još vidjeli. U to su prijateljstvo iz onoga vremena ugrađene mnoge „cigle“ spomenutih doživljaja i sadržaja.
A.D. 2007.
