Pismo Radenku

Radenko, kako su nam brzo protekli dani i godine divnog djetinjstva i mladosti, kao i od tvojeg razgovora sa mr. dr. Jadrankom Crnić, predsjednikom Crvenog križa Hrvatske, u kojemu je pokazao veliki interes da mu napišeš konstrukciju Terenske jedinice PCK gada Zagreba, u kojoj smo mi bili, počeli smo razmišljati i dogovarati da bi se trebali primiti posla i napisati nešto kao Monografiju Terenske jedinice. Počeo si kopati po arhivi koja se nalazila kod tebe, a ja sam trebao pisati buduću knjigu, koja bi ostala iza nas starim terencima i svima koje će zanimati kako je to nekoć bilo. Malo po malo, vrijeme nam prolazilo, a sve je ostalo na našim razgovorima, dogovorima i planovima i započetim skicama. U međuvremenu nam to nije bila jedina preokupacija, već samo jedna od tema kojima smo bili okupirani, a u svemu tome je bilo zadovoljstvo koliko smo u načelu imali ista razmišljanja u većini razmišljanja i tema, a to je bila poveznica i vodilja našeg dugogodišnjeg prijateljstva.

Svi rastanci su tužni jer se prekidaju susreti, druženja, zajednička slavlja i veselja. Ostaju nam nedovršeni planovi, nezavršene realizacije zajedničkog smišljanja i rada. Ostaju nam neizrečene riječi pohvale za učinjen kolegijalni trud i zahvalnosti za prijateljsku ljubav. Sada nam preostaje da listamo po velikom i bogatom albumu sjećanja na protekla desetljeća zajednički proživljenih momenata prožetih veseljem da bezrezervno svoja znanja i sposobnosti dijelimo svima oko sebe od rane mladosti pa do posljednjeg dana neumitnog nam rastanka, završetka zajedničkog životnog puta.

Da nas podsjetim, susreli smo se davnih pedesetih godina prošlog stoljeća (1955. Godine), u "Terenskoj jedinici" pomlatka crvenog križa grada Zagreba, koju je osmislio i osnovao mladi ing. prof. (ne znam mu ime),  netom po završetku II. Svjetskog rata 1945. godine, kao grupu mladih ljudi specijalno opremljenih i obučenih (osposobljenih) da mogu u slučaju elementarnih i prirodnih nepogoda,  nesreća, promptno se mobilizirati kako bi pružali svu potrebnu sanitetsku i svekoliko potrebnu fizičku pomoć i kućnu njegu te asanacije logora za prihvat stradalnika. Napravio je nacrte specijalne, a do tada neviđene opreme i propisao uvjete koje moraju zadovoljiti svi članovi te jedinice, "terenci". Tu smo kao mladići i djevojke morali s uspjehom pohađati tečajeve prve pomoći, kućne njege, asanacije logora, psihologiju društva i rad sa djecom i mladima, orijentacije za kretanje u prirodi i na terenu te alpinizam, speleologija, skijanje, plivanje i ronjenje. Sve to zajedno nije smjelo utjecati na uspjeh u školi i studiju, jer se koristio svaki vikend, državni praznik i slobodni dan za hodanje po prirodi i logorovanja, kako bi svi bili u kondiciji, sposobni da podnesu veće fizičke napore. Za obuku i sastanke smo imali na raspolaganju baraku Crvenog križa kod zagrebačkog Glavnog kolodvora, iza zgrade zdravstvenog osiguranja u Mihanovićevoj ulici. Tu je grupu krasila velika prijateljska ljubav i razumijevanje da su svi bili jedna velika složna familija, što se očitava i dan danas.

Radenko, tu si se isticao svojim sposobnostima za odgovorno vođenje grupe u svim danim i funkcijama. Bio si i ostao uspješni tajnik i čuvar arhive "Terenske jedinice", u kojoj smo uspješno djelovali. Naše velike i male akcije su bila logorovanja djece i omladine na kojima smo mi bili obavezno sastavni dio sa našim velikim sanitetskim šatorom pokraj kojega su Terenci postavili svoje šatore.  Za sva naša učešća smo dobivali velike pohvale za primjereni rad i uspješnost u cijeloj zemlji pa i šire. Tu su akcije 1961., veliki logor djece i omladine, Žitnica, Klek, Mrakovica na Kozari, Mirna gora, Japetić, Sljeme, Kamniške alpe, Peručom do kanjona Neretve pa do Dubrovnika, Vrbnik nad morem, Mljet… Osim toga smo u sklopu Crvenog križa sudjelovali sa velikim uspjesima u mnogim humanitarnim akcijama.

No u Crvenom križu grada Zagreba je početkom šezdesetih godina tajnik Crvenog križa g. Brunović pronevjerio nekoliko desetaka miliona, pa je isti gospodin pronašao uštedu da se raspusti Terenska jedinica pomlatka Crvenog križa Zagreba. Terenci su nenadano ostali na ulici, a njihova oprema, kojoj nam sudbina nije poznata, je ostala u skladištu Crvenog križa u Vodnikovoj ulici u Zagrebu. Srećom, tu si među nama bio revnosni Radenko koji je sačuvao cijelu pisanu dokumentaciju i volju da nas održi na okupu.

Uspjesi i dobra postignuća su bila poznata u Zagrebu i šire, pa je tu grupu mladih entuzijasta htjelo prigrliti društvo "Naša djeca" gdje smo radili kao odgajatelji (pionirski rukovodioci) u "Pionirskom gradu" i na Ribnjaku u Zagrebu gdje smo uspješno dekorirali prostorije i dali veliki obol organiziranju prvog "Grada djeda Mraza" koji kao takav i nakon toga prelazi u tradiciju.

Od svega nam je naj prihvatljivija bila ponuda, početkom šezdesetih godina, da preuzmemo i oživimo zamrlo "Radničko, planinarsko, turističko društvo PRIJATELJ PRIRODE". Sjedište društva je u zgradi Doma sindikata u Šubićevoj ulici. Društvo je u svojem sastavu imalo planinarski dom na Glavici iznad spilje Veternica, koji je bio zapušten i devastiran. Terenci su svojim dragovoljnim radom obnovili dom, zaposlili kao domara Ranka, koji je sa svojom obitelji preuzeo skrb i vođenje doma.

U Domu sindikata je velika knjižnica u kojoj je knjižničar g. Weidlich bio čuvar knjiga i ostataka raspuštenog "RPTD Prijatelj prirode" i sekcije "Esperanto naturamikoj". Većina od nas se prihvatila učenja Esperanta, ali od svih nas si prednjačio ti Radenko koji si ga do današnjih dana vjerno zastupao i širio.