O sjećanju na prijateljstva

Razmišljao sam kako dalje nastaviti ovo pisanje? O čemu pisati? Što god pišeš netko ti može nalijepiti sentimentalnost, ali neka, što je vračanje u neka prošla vremena doli sentimentalna reminiscencija...Ovo neka bude uvodna misao za dio mojih slijedećih priloga.

Pisao bih o onima, kojih se iz naše povijesti valja sjetiti i ne zaboraviti, a tijekom naših školovanja smo to morali pamtiti. I njihova djela i pjesme na pamet učiti.

Za početak ću napisati o sretnim mladim ljudima u nekim godinama prošloga stoljeća, u jednom zagrebačkom planinarskom društvu. Ima li to sveze s velikanima iz hrvatskih prošlih vremena? Ima!

Posebnosti toga društva bilo je nekoliko. Društvo je bilo dio ne samo Hrvatskog planinarskoga saveza, već i međunarodne udruge sa sjedištem u Beču, koje je imalo i ima planinarska društva na svim kontinentima. Članovi su se tog društva „drznuli“ sudjelovati na prvenstvu Hrvatske u alpskim disciplinama. Na startu slaloma urnebes – izašlo se na stazu u tzv. „pumpericama, gojzericama“ i štapovma s ogromnim kolutima pri dnu.

Članovi su društva bili vrlo uspješni i godinama osvajali prva mjesta u ženskim i muškim disciplinama u tzv. orijentacijskom natjecanju – trčanju po terenu prema karti i kompasu. Nije bilo planine u bivšoj državi gdje nisu bili, a spustiše se i gumenim vojnim čamcem niz Neretvu. Sudjelovali su u skijaškim i alpinističkim turama u zemlji i u mnogim europskim državama, ali i kao instruktori – posebno u pružanju prve pomoći.

Po pjesmi uz gitaru i plesu u svojim prostorijama i u svojem planinarskome domu na Medvednici, bili su poznati među planinarima u Zagrebu i šire. Bili su društvo koje je imalo „predsjedavajućega“ na svakom sastanku, kako bi svi osjetili „ugodu“ vođenja sjednica ili biti „vođom puta“ na izletima društva.

Međutim, bilo je nešto posebno s tim mladima na subotnjim izletima, uz kartanje „magarca“ ili igranja „trule kobile“ i ples i pjesmu. Ono što se događalo tim subotama može neke podsjetiti na „Dekameron“, knjigu koja opisuje sto novela, što ih je deset dana pričalo sedam gospoja i tri mladića.

Što se zapravo događalo? Na svakom „vikend-izletu“ jedan bi član bio zadužen za pripremanje nekog štiva, priče ili dijela knjige, kako bi to pročitali i kasnije uz šalu i razne komentare popričali i razgovarali, pa se čak i oštrije raspravljali. Bili su primjerice: „Dnevnik Adama i Eve“ Mark Twena (kako različito svijet i stvari doživljavaju žena i muškarac), tekst iz “Čete anđela”, Roberta Penn Warrena (o čemu, nego o ljubavi!), iz zbirke pjesama Walt Whitmana: „Vlati trave“ (pjesma naslovom „Država“, o kojoj se sanjarilo i pjevalo banu Jelačiću i „Vilu Velebita“), netko donese Campanellu: „Država sunca“ (veleumni dio o narodu, a što smo galamili na njega!). Neku subotu je neki „mudrac“ donio Danteovu: „Božanstvenu komediju“ (začuđeni smo slušali dio, gdje se spominje Hrvatska). Sjećam se, kakav je uspjeh postiglo čitanje ulomka pjesme Dragutina Domjanića: “Na Dolcu” (Pogledam iz godine 1933. Moram napisati te stihove, jer tako dobro opisuju današnji naš Zagreb: „Došli su ljudi, kaj nisu već imali/srca za Zagreb naš stari,/vse su razrušili, vse su razmetali,/kak da su došli Tatari. Ceste i grunte i kosti skopali,/pak su gliboko iz mlake/čudnoga nekaj z betona napravili,/ne znaš: pivnice ili rake?“).

S vremenom društvo se osipalo! Učilo se više-manje, škole se završilo više-niže. Raspršili smo se po „europama“ i sad već mirovinama – od časnika HV do akademika. Nema više skijanja na „velikom terenu“ Cmroka, niti skijanja preko Bažulovke do Jelačićeva placa (ponešto uz guranje) ili „rodlanja“ (kako se tada zvalo sanjkanje!) s Prekrižja do dna Zelengaja. I djeca su nam već velika, jer je i unučad već velika.

Odnosi li se na nas izreka: „Mnoga je prijateljstva razvrgla duga šutnja.“? Ne! Prijatelj je onaj s kojim se dugo ne vidiš, a opet možeš nastaviti razgovor, kao da ste se jučer još vidjeli. U to su prijateljstvo iz onoga vremena ugrađene mnoge „cigle“ spomenutih doživljaja i sadržaja.

A.D. 2007.

Planinarski dom „Glavica“

Prestankom rada i postojanja Terenske jedinice pri Crvenom križu, terenci preuzimaju zapušteno planinarsko društvo RPTD "Prijatelj prirode". Obnavljaju, aktivnosti društva i stavljaju u funkciju dom na Glavici.

Dom se nalazi na visini od 420 m. Do njega se može doći donjim prilaznim putem od Gornjeg Stenjevca ili gornjim putem od livade Ponikve (za oba puta treba oko 30 min. pješice). Svojevrstan je spomenik narodnog radničkog pokreta jer su ga dobrovoljnim radom sagradili zagrebački radnici, uglavnom članovi PD «Prijatelj prirode» 1936., među kojima je bilo i mnogo članova pokreta otpora tijekom II svj. rata.

Izvan dometa policije, na Ponikvama su održavani skupovi radničkog pokreta u tridesetim godinama prošlog stoljeća. Kao vesele kolone radnika, odlazili su na Ponikve, predvođeni tamburaškim i puhačkim orkestrima.

Odlučili su da izgrade sklonište, dom u kojem bi im bilo sastajalište, dok im je zvaničino sjedište bilo u Zagrebu, u Mihanovićevo ulici, zgradi zdravstvene rehabilitacije do Zagrebačkog glavnog kolodvora. Između kolosijeka i zgrade su još i danas dvije barake Crvenog križa.

Planinarski dom „Prijatelja prirode“, gradili su radnici revolucionari, noseći građevni materijal u ruksacima i naprtnjačama iznad spilje Veternice. Nakon napornog rada, uz glazbu, pjesmu i ples bi završili svoj izlet, zadovoljno gledajući kako djelo njihovih žuljevitih ruku raste.

Kada vidite dom na glavici, sjetite se ovih redaka, i osjetit ćete veličinu Hrvatske sloge i upornosti u borbi za bolju budućnost, u koju su graditelji čvrsto vjerovali.

Kuriozitet doma na Glavici

Mnogi, koji su posjećivali taj mali planinarski dom, godinama su prolazili stazom pokraj ulaza u spilju Veternica. Malo dalje od ulaza, nalazila se mala betonska kučica iz koje se čulo ritmičko kloparanje.

Čelična vrata su sakrivala jednu tajnu, koju je negdje krajem tridesetih godina napravio majstor, kojemu na žalost nisam uspio saznati ime. Jedino što sam saznao je, da je majstor, koji je tu napravu napravio, u doba izrade, već imao podosta godina. Naime, on je na izvoru čiste vode, napravio pumpu za vodu, koja je vodu pumpala preko 30 metara visinske razlike od pumpe do planinarskog doma.

I sada se sigurno pitate, u čemu je stvar, čovjek napravio pumpu, pa što? Divno je to, što je ta pumpa radila pogonjena isključivo protokom vode tog malog gorskog izvora. Radila je 24 sata dnevno i pumpala vodu u dom. Ako se nešto na pumpi dogodilo, pozvali su starog majstora, koji je za kratko vrijeme popravio pumpu i ona je dalje veselo ritmički klopotala.

Pedesetih godina je stari majstor umro. Ne bi to niti znali, da pumpa nije prestala raditi. Tražili su starog majstora, a on je već ležao na Mirogoju. Dosta vremena su dolazili stručnjaci iz Vodovoda grada Zagreba, tehničari i inženjeri iz Končara i čudili se konstrukciji i za njih potpuno nepoznatom sistemu. Svi su redom bili fascinirani tehnikom, na koji je način protok vode pokretao pumpu, da je ona pumpala vodu do doma.

Od uvijek sam jako cijenio starije majstore i njihovo iskustvo. Oni su za mene bili živa knjiga, koju je samo trebalo znati čitati i iz nje učiti. Danas na žalost ne znam, kako je završila ta pumpa i neću prežaliti što nisam vidio to remek djelo starog majstora.