utorak, veljače 20, 2007

O sjećanju na prijateljstva


Razmišljao sam kako dalje nastaviti ovo pisanje? O čemu pisati? Što god pišeš netko ti može nalijepiti sentimentalnost, ali neka, što je vračanje u neka prošla vremena doli sentimentalna reminiscencija...Ovo neka bude uvodna misao za dio mojih slijedećih priloga.

Pisao bih o onima, kojih se iz naše povijesti valja sjetiti i ne zaboraviti, a tijekom naših školovanja smo to morali pamtiti. I njihova djela i pjesme na pamet učiti.

Za početak ću napisati o sretnim mladim ljudima u nekim godinama prošloga stoljeća, u jednom zagrebačkom planinarskom društvu. Ima li to sveze s velikanima iz hrvatskih prošlih vremena? Ima!

Posebnosti toga društva bilo je nekoliko. Društvo je bilo dio ne samo Hrvatskog planinarskoga saveza, već i međunarodne udruge sa sjedištem u Beču, koje je imalo i ima planinarska društva na svim kontinentima. Članovi su se tog društva „drznuli“ sudjelovati na prvenstvu Hrvatske u alpskim disciplinama. Na startu slaloma urnebes – izašlo se na stazu u tzv. „pumpericama, gojzericama“ i štapovma s ogromnim kolutima pri dnu.

Članovi su društva bili vrlo uspješni i godinama osvajali prva mjesta u ženskim i muškim disciplinama u tzv. orijentacijskom natjecanju – trčanju po terenu prema karti i kompasu. Nije bilo planine u bivšoj državi gdje nisu bili, a spustiše se i gumenim vojnim čamcem niz Neretvu. Sudjelovali su u skijaškim i alpinističkim turama u zemlji i u mnogim europskim državama, ali i kao instruktori – posebno u pružanju prve pomoći.

Po pjesmi uz gitaru i plesu u svojim prostorijama i u svojem planinarskome domu na Medvednici, bili su poznati među planinarima u Zagrebu i šire. Bili su društvo koje je imalo „predsjedavajućega“ na svakom sastanku, kako bi svi osjetili „ugodu“ vođenja sjednica ili biti „vođom puta“ na izletima društva.

Međutim, bilo je nešto posebno s tim mladima na subotnjim izletima, uz kartanje „magarca“ ili igranja „trule kobile“ i ples i pjesmu. Ono što se događalo tim subotama može neke podsjetiti na „Dekameron“, knjigu koja opisuje sto novela, što ih je deset dana pričalo sedam gospoja i tri mladića.

Što se zapravo događalo? Na svakom „vikend-izletu“ jedan bi član bio zadužen za pripremanje nekog štiva, priče ili dijela knjige, kako bi to pročitali i kasnije uz šalu i razne komentare popričali i razgovarali, pa se čak i oštrije raspravljali. Bili su primjerice: „Dnevnik Adama i Eve“ Mark Twena (kako različito svijet i stvari doživljavaju žena i muškarac), tekst iz “Čete anđela”, Roberta Penn Warrena (o čemu, nego o ljubavi!), iz zbirke pjesama Walt Whitmana: „Vlati trave“ (pjesma naslovom „Država“, o kojoj se sanjarilo i pjevalo banu Jelačiću i „Vilu Velebita“), netko donese Campanellu: „Država sunca“ (veleumni dio o narodu, a što smo galamili na njega!). Neku subotu je neki „mudrac“ donio Danteovu: „Božanstvenu komediju“ (začuđeni smo slušali dio, gdje se spominje Hrvatska). Sjećam se, kakav je uspjeh postiglo čitanje ulomka pjesme Dragutina Domjanića: “Na Dolcu” (Pogledam iz godine 1933. Moram napisati te stihove, jer tako dobro opisuju današnji naš Zagreb: „Došli su ljudi, kaj nisu već imali/srca za Zagreb naš stari,/vse su razrušili, vse su razmetali,/kak da su došli Tatari. Ceste i grunte i kosti skopali,/pak su gliboko iz mlake/čudnoga nekaj z betona napravili,/ne znaš: pivnice ili rake?“).

S vremenom društvo se osipalo! Učilo se više-manje, škole se završilo više-niže. Raspršili smo se po „europama“ i sad već mirovinama – od časnika HV do akademika. Nema više skijanja na „velikom terenu“ Cmroka, niti skijanja preko Bažulovke do Jelačićeva placa (ponešto uz guranje) ili „rodlanja“ (kako se tada zvalo sanjkanje!) s Prekrižja do dna Zelengaja. I djeca su nam već velika, jer je i unučad već velika.

Odnosi li se na nas izreka: „Mnoga je prijateljstva razvrgla duga šutnja.“? Ne! Prijatelj je onaj s kojim se dugo ne vidiš, a opet možeš nastaviti razgovor, kao da ste se jučer još vidjeli. U to su prijateljstvo iz onoga vremena ugrađene mnoge „cigle“ spomenutih doživljaja i sadržaja.

A.D. 2007.

4 komentara:

Vlatak kaže...

Ja sam član Crvenog križa, kako kod nas terenska jedinica ne postoji, voljela bih je pokrenuti, zato vas molim, ako mi možete pomoći savjetima da mi se javite na vlatka.civrag@gmail.com

unaprijed hvala

Terenci kaže...

Pozdrav Vlatki!
Pozdrav svima koji dijele istu ideju. Pripremljen je odgovor i nadam se da to neće biti sve, nego će se pokrenuti lijepa suradnja?
To ti od srca želim.

Meki

Anonimno kaže...

Meki,
ne bi li trebalo sad podpisati autore po naše tekstove, a neke terence pitati: da li se slažu da ih se podpiše!

Terenci kaže...

Sa još malo više riječi ili sa direktnim kontaktom ova poruka, o tekstovima objavljenim prije tako puno vremena, bi bila jasnija i svrsishodnija.

pozdravćek!
Meki